top of page

Gluma je strast - Jelena Miholjević

 


Ona je vihor pozitivne energije i blagosti, onaj tip osobe koji pri susretu grliš da joj ukradeš malo snage i razvučeš osmjeh. Ona je zarazna romantika u surovom svijetu, pelin i med, žena i majka, jurilica i radilica, najviše umjetnica. Svima želim jednu Jelenu Miholjević u životu, a ako ju nemate, možete ju pronaći u Gavelli.

 

Prije svega, čestitati na osvojenom „Zlatnom studiju“. Oštra je bila konkurencija za najbolju glumicu u kazalištu.  Kakav je osjećaj držati materijalni dokaz da te ljudi vole?

Divan! Nisam bila spremna na to, što se i vidjelo, ali sam zahvalna publici i počašćena što nas prati i podržava. Bila sam u konkurenciji s kolegicama, čarobnim glumicama Helenom Minić i Nives Ivanković koje iznimno cijenim.  


Ova nagrada publike ti nije prva takva. Dva puta si bila nominirana za Večernjakovu ružu koju si 2020. osvojila u kategoriji glumačko ostvarenje godine za ulogu u seriji „Crno bijeli svijet“.  Serija je to koja probudila nostalgiju, sjećanja i zabavu u brojnim domovima.

To iskustvo i ta serija je nešto što se dogodi jednom u životu. Bilo mi je predivno! Zamisli koliko je zabavno moći se vratiti u svoju prošlost, u sve što ti je poznato od djetinjstva. Počašćena sam. Nagrade su veliko priznanje da si primijećen u onom što radiš, pogotovo od publike.


2020. je bila čudna godina, par čudnih godina. Svečana dodjela je tada bila digitalna, virtualna. Jesi li se, poput voditelja vijesti, uredila samo za kadar? Gornji dio diva, donji pidžama, ili?

Ma ja sam ti se zrihtala kao da idem na crveni tepih! Obula sam i štiklice koje nitko nije vidio.  Moja kćer i suprug su se također svečano odjenuli, napravili plakate, navijali, napravili su da se osjećam fenomenalno. Bilo ludo i nadrealno. Uzmi u obzir da u tom periodu nismo radili, nismo smjeli ništa, a onda smo se snašli i počeli neke stvari raditi online. Dosta je zanimljivih projekata nastalo u tom periodu jer vitalna snaga klizališta je neuništiva. Kada već govorimo o pandemiji i kako se ništa nije događalo, mi smo doma imali pravilo „Lijepog četvrtka“ kad smo se morali jako lijepo odjenuti, srediti i našminkati jer je to taj poseban dan - „Lijepi četvrtak“.


Kako si proslavila nagradu? Zabave kazalištaraca su na glasu.

Feštalo se dugo, do rano, ali ja sam bila toliko iscrpljena od premijera i proba pa sam bila jako skromna. Ali onaj tko je imao energije, tu se večer dobro zabavio.

Šteta što nisi feštala jer mi je tu trebao biti šlagvort za iduće pitanje. Preformulirati ću ga. Negdje sam pročitala da si u odrastanju i zrelosti prešla s piva i vina, na kraća, žešća pića. Život s godinama doista traži nešto jače, gorče, ali ne mogu reći da znam puno ljudi koji vole maraskin super gorki pelin. Mislila sam te za ovaj razgovor odvesti na tu gorčinu ili neki fini viski, a na kraju - evo nas na veganskom ručku.

Davno je Božidarka Frajt vidjela Bojanu i mene da poslije neke premijere pijemo vino i rekla:  „Cure, kaj to pijete? Ostarile budete, viski morate pit!“. Draže mi je uživati u nečem malom, kratkom, povremeno. Obožavam tu gorčinu, navikla sam nepce. U mojoj mladosti nije bilo Antiquea.


Iznimno si zaposlena, bi li uopće mogla pobrojati sve što trenutno radiš? Koliko si samo premijera imala ove godine?

Četiri premijere, čini mi se. Ne brojim projekte, ima ih… Gledam da se dobro organiziram, da održim ravnotežu u životu. Osjećam veliku strast prema svom pozivu jer nije ovo samo posao. Jedva sam dočekala da se vratimo u našu Gavellu i zaigramo. Dobila sam sjajne projekte: „Moderni oblici patnje“ koje režira moj suprug Dario Harjaček, „Spaljena“ prema konceptu Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića, „Moji tužni monstrumi“ praizvedba Mate Matešića u kojoj igram tri potpuno različite, potpuno lude uloge od kojih je svaka genijalna na svoj način i koje su mi donijele Zlatni studio; četvrta je predstava „Deca“ Saše Božića i Dimitrija Kokanova.



U Gavelli je trenutno gotovo nemoguće doći do karata, ukoliko ih nisi kupio tjednima unaprijed.

Siječanj je inače najteži mjesec za kazalište. Svi se u prosincu istroše, iscrpe od izlazaka pa otputuju i nema ih, ali ne i ove godine. Mi smo u Gavelli počašćeni time što smo toliko unaprijed rasprodani. Možda smo publici nedostajali jer nas nije bilo doma zbog obnove, ali sad imamo i novu scenu.


Govorka se da si najbolja pjevačica među glumicama. 2022. si s Prljom pjevala do finala „Zvijezde pjevaju“, a meni u uhu najslađe zvoni tvoja Kristinka.

Ne, ne, ne, ne! Oprosti što te prekidam, ali ja mogu super otpjevati u predstavama kada moja uloga pjeva. Baš sam razmišljala, neću više pjevati.


Nemoj da sad ja budem kriva!

Neeeeee! Nisam neki pjevač, a do finala smo dogurali na simpatičnost, na Prljinu osobnost. Često se stavim u čudne situacije, čak i u one koje bi mi inače bile noćna mora, a to je zato što volim sve probati. Zanima me sve što još nisam probala, tako se desilo i to pjevanje uživo u prime time-u na televiziji. Nisam učila pjevanje, što se i vidi, i nisam se baš snašla u toj dinamici. S druge strane, u kazalištu sam doma - tu su moji kolege, moja publika i na sceni mogu super otpjevati jer vježbam i po dva mjeseca. Jelena ne pjeva, pjeva uloga koju igram.


Ipak, pjesma izlazi iz tebe, pjevala ti ili pisala. Objavila si zbirku poezije, nije to mala stvar.

Sakupila sam materijala za zbirku i ona je dobila ime „Taj glas“. Nastala je zbog mojih prijatelja i dragih ljudi s kojima dijelim isti senzibilitet i koji su me doslovno nagovorili. Sama to nikad ne bih. Mislila sam da nemam veze sa svijetom književnosti, osim kao interpretator i strastveni čitatelj.


Nisi imala, no sada si dokazana pjesnikinja.

Mogu se malo pohvaliti? Bila sam među pet finalista za Nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu poezije objavljenu u razdoblju od svibnja 2022. do svibnja 2023.


Uza sve navedeno, nalaziš vremena i za druge. Vodiš školicu gdje radiš s mladima, sa starima i svima koji imaju potrebu ili puku želju naučiti glumačke vještine. Tko tu koga zapravo uči?

Imam mladih koji se spremaju za prijemni, onih koji se spremaju za audicije i castinge, neki žele produbiti znanje o glumi, a jednako tako ima ljudi kojima nešto u životu fali, koji su kao djeca sanjali pozornice. Radila sam s jednom mladom ženom koja inače radi u banci, onaj neki svjetski posao, jako je htjela igrati Barunicu Castelli. Ona je bila najbolja Barunica Castelli koju sam vidjela; naravno, uzmi u obzir da je sve bilo u kontroliranim uvjetima, bez publike, nije na sceni. Školica je mjesto u kom se naučiš koliko smo jedni drugima lijek i koliko mijenjamo jedni drugima živote.


Ako smo pobrojale sve tvoje poslove, obaveze, zanimacije i ljubavi, misliš li da je tata bio u pravu kada je rekao da uzimaš previše zadataka? Umoriš li se ikada? Što te umara?

Umorim se itekako. Nemam slobodne dane, ali imam slobodna jutra, slobodne noći, slobodne trenutke. Kad nema projekata posvetim se obitelji, prijateljima, čitanju, htjela bi putovati, no zna me uloviti osjećaj da stagniram. Radim na tome da na stvari gledam na način „sve je to OK“ jer sve zapravo dolazi onda kada treba, i ako nešto nije došlo baš sad, već će doći.


Istakla si jednom da te uloga u predstavi „Kate Kapuralica“ promijenila kao glumicu i kao ženu. Kako je utjecala na tebe?

Moja Ada je imala otprilike godinu i tri mjeseca kad smo u Dubrovniku radili dan i noć na toj predstavi. Odredilo me, najviše zbog hrabrosti. Čudan je osjećaj kad u zoru iskoračiš iz majčinskog svijeta u nešto potpuno drugačije, a jednako veliko, pa se istu noć vratiš u majčinsku službu. Sjećam se kako na premijeri prvih deset minuta nisam znala gdje sam, ali rad na toj predstavi me učinio ratnicom, učinio je da  me više nije strah i da su treme i nesigurnosti jako dramatične u tijelu, ali da će proći i da je to OK.


U novom filmu Igora Mirkovića „Slatka Simona“ igraš manju, ali važnu ulogu, suprugu koja poput brojnih drugih, nema pojma da ju muž vara i tko je uopće on. Misliš li da je tako lakše? Živjeti neke paralelne živote, biti umrežen sa svima, a niskim dovoljno blisko, intimno?

Na naše fantazije nitko ne može utjecati pa mislim da je bolje ništa ne znati, osim ako nije nešto jako ozbiljno. No, za maštarije moraš imati neke uvjete, mir. Za sebe sam iskreirala romantične ideje koje mi se potvrđuju. Imama prijatelje koji su u dugotrajnim dobrim vezama i nisam ni svjesna koliko je to ne-partnerstvo popularno. Ja sam ti u ovim godinama jako sretna jer sam svjesna toga da o meni sve ovisi. Od svega mogu napraviti pakao ili mogu napraviti da bude divno. Čovjek samo mora znati što želi.      


Ah te godine… Često čujemo da se glumice u zrelim godinama smatraju zanemarenima i diskriminiranima naspram muških kolega, ali i u vezi dobivanja kvalitetnih uloga. Čini li se tebi da je više boljih uloga pisanih za mlade?

Ne bih se složila, ne vjerujem u priču da nakon četrdesete nema više uloga, samo uloge bakica. Mislim da dramska književnost nudi fantastične uloge, ja sada igram bolje uloge nego kada sam bila mlada.   

                         

Moda je neodvojiva o tvog posla. Scena, nastupi, premijere,  crveni tepisi…

Obožavam se igrati modom, volim se “kostimirati” za svaki dan i svaku priliku. Najčešće nosim i baš volim Link by Ogi Antunac čiju sam kreaciju nosila na sarajevskom crvenom tepihu gdje sam bila nominirana za ulogu u Crno bijelom svijetu, a Ogi mi je beskrajno pomogla u „Zvijezde pjevaju“. Tu su i moje Boudoirke, Xenia design, Krie, Alex Dojčinović, Keti Balogh, Katarina Mamić i Ana Kraš kojoj sam godinama “model” za njezine kolekcije. Ne samo da surađujemo, već smo postale prijateljice i na njih mogu računati u situacijama kad mi treba nešto snažno i definirano bilo za scenu, nastup, premijeru… Na crvenim tepisima iz mašte nosila bih naše dizajnere, što zbog estetskih, što zbog ekoloških razloga. Potrošna roba koju konzumeristički gomilamo je doista nešto što trebamo nadići.

 

Čuvaš li najbolje komade u ormaru svojoj kćeri? Mi kćeri obožavamo mogućnost svraćanja i vraćanja maminom ormaru po stvari koje se više ne mogu kupiti?

Moja je kći manekenske građe, visoka je i vitka, ali nadam se da će u budućnosti uživati u vintage kreacijama koje nam vise u ormaru. Čuvamo.



Završimo poetski nježno, do idućeg susreta.

 

Sada, nada

Jelke su gole poredane po ulicama

Cvokoću naslonjene na ograde

Sav nakit skinut je u trenu

Zima otpuhuje ledeni dah

Kao cigaretu polagano

Zima me gleda kroz umjetne trepavice

Bočice malih pelinkovaca pobacane su u travu

Odjekujem koracima

Osjećam podzemne vode

Sad ću pod perje mame guske

Sad ću napokon šutjeti

Nikoga nisam srela

Nakon sve te divne buke

I to je tako dobro

Tako tužno

Tako stvarno

Tako kako

Lako tako

Ponoć klizi ka Remizi

 

Jelena Miholjević



Foto: Zvonimir Ferina

Comments


SIGN UP AND STAY UPDATED!

Thanks for submitting!

  • Instagram
  • Facebook
bottom of page