
“Nekoć davno dok je svijet još bio mlad u jednoj šumi svi su živjeli zajedno u slozi. Živjele su tamo i 2 čaplje koje su stalno bile zajedno. Jednoga dana došao je lovac prišuljao se čapljama i napeo luk i strijelu. Jedan čovjek je to vidio i morao je nešto poduzeti. Ako ne bi rekao ništa lovac bi ubio čaplju. Ako vikne pomogao bio ga preplašiti i svejedno bi mogao odapeti strijelu. Počeo je govoriti. To što je govorio bila je poezija.” (Kratka indijska.)
Bez glazbe ne želimo ni zamišljati život, a i bez poezije bio bi bezukusan, bljutav. Emocije se pretaču u stihove, stihovi bilježe na papir ostavljajući dio postojanja nezaboravnim i vrijednim gdjekad nepodnošljivosti tuge. Uglazbljeni nekad postaju hitovi, prerastaju ovovremenost i žive vječno kao evergreeni, generacijama obožavani, prepjevavani, ljubav, utjeha, sreća, zabava, vodilja kroz život.
Ima li poetike u često patetičnoj svakodnevici pokušala sam doznati od pjesnika, dvoje fenomenalaca koji znaju intimne osjećaje pretočiti u rime koje bivaju objavljene i koje, nadam se, netko od vas zapaža, čita, voli. Sanja Baković i Maro Pitarević kolege su, prijatelji, suborci koji, za razliku od mene, imaju hrabrosti podastrijeti ono najmekše u sebi vama na korištenje, kritiku, korist. Oni su pjesnici.
Čemu uopće pisati poeziju?
“Poeziju ne pišeš jer želiš, nego jer moraš”, govori Maro, inače kreativni direktor u jednoj agenciji na nekoj jutarnjoj kavi uz more. Njegove su pjesme ljubavne, njegove su pjesme žive, njegove pjesme svaka bi žena voljela zvati svojima.
Tvoje Moje
Sve moje je sada tvoje
Zlatni nakit moje babe
Svi ključevi svih stanova
Eurojackpot koji tek trebam dobiti
Moji najbolji dani I moje najcrnje misli
Moje ludosti
Sve moje pjesme
I zubobolje križobolje
Sve “bolje”
Ali i sve gore
I najgore što imam
Sve je sada tvoje
I uzimam baš sve tvoje
Sve gorke i slatke sate
Osmijehe i suze slane
Stare i buduće rane
Pitanja i slutnje tvoje
Sad su moje
Sve udvoje
Sve udvoje
(Maro)
“I ja se pitam čemu pisati poeziju da ti iskreno priznam.” govori i Sanja, moja kolegica s posla, novinarka, pjesnikinja. “Beskorisno je. Ne može se kapitalizirati. Možda neku siću dobiješ za ruž i ljetne rate plina. Al' neki mali drugačiji duševni benefiti se tu pojavljuju kad se u tvojem stihu prepoznaju drugi ljudi koje ne poznaš. Ti svi ljudi, čitatelji, postaju povezani u jeziku, osjećaju i nekoj stvarnosti, i ta vrsta zajedništva u tekstu ostavlja jednu čudnu nenaplativu sreću zbog koje poeziju ima smisla pisati i čitati.”
Pjesme dolaze same, tako je to s njima. Ne možeš im pobjeći, kao što ni sudbini ne možeš. Ako ih ne bilježiš na javi, one dolaze u snu. Nižu riječi poput noćnih mora koje te probude, pa kadikad moraš ustati, zapisati ih, oteti zaboravu. Ponekad odbljesak tih sanja sijevne ne birajući vrijeme, ni mjesto. Tad uzmeš mobitel i zapišeš.

Tko su današnji pjesnici? Kako žive?
Pjesnici žive kao i svi drugi ljudi: rade po školama, javnim institucijama, izdavačkim kućama, žive od prevođenja, lektoriranja, poučavanja. To što pišu pjesme, to je nešto njihovo, neizbježno što moraju činiti. Prodaju svoje zbirke u malim knjižarama, “po firmi”, prijateljima. Nikakve love tu nema.
“Na promociji druge knjige 'Kako se kuha govedina' prodao sam 100 knjiga. Mislim da je to hrvatski rekord. Više rekord u tome koliko imam dragih prijatelja, nego u tome koliko ljudi žele kupiti poeziju. Poezija je zapostavljena. Zato sam promociju treće knjige 'Ponuda dana' smjestio u Arheološki muzej. Tamo, bojim se, ide poezija. Ne živi se od pjesama, osim ako nisi Vjekoslava Huljić.” otkriva Maro.
Tko još čita pjesme?
“Ti i još par luđaka”, govori dalje, no Sanja i ja ipak volimo misliti da poeziju čita sve više ljudi. Društvene su mreže od koristi, dopiru do puno ljudi pa između tisuća scrollera, nekom pjesma zapne za oko. Okačim na stories pjesmu i veselim se što mogu pratiti čitanost, vidjeti tko su neznani i znani pjesmočitači. Ako još u inbox dobijem poruku, misao, osjećaj ili dojam, bude mi toplo oko centra za lijepo u mozgu. Kad već spominjem poruke u inboxu, nameće se još jedno pitanje.
Padaju li žene na pjesnike?
"Padaju", kaže Maro. Volim vjerovati da u romantiku bez dodatnih pitanja, poštujući diskreciju jer ne otkriva on detalje. Na ženskoj strani, Sanja priznaje da su pjesnikinje uvrnute hipersenzibilne čudakinje, tja tko bi želio s takvima imati posla? “Često mi se obrate muškarci kao da imam neizlječivu bolest, fora im je to, al’ se drže podalje. Poruke obožavatelja stižu jako rijetko.”
Zamislite, nit’ se od poezije možeš kruha najesti, niti je sexy. Kako joj, tako zavučenoj u kutu pomoći da se vrati u mainstream kojem pripada? Možda dio odgovora leži u dobrom marketingu koji treba, zna i može prodati dobru poruku, takvu koja ima ono nešto što ju izdvaja od svih sličnih, koja izaziva emociju, provocira. Možda bi se moglo uloviti čitače na tu promidžbenu fintu pa ih onda stihovima zadržati; zavesti ih riječima i emocijom, potom im zaokupiti misli doživljajem koji će razmotavati sloj po sloj samoobrane kako bi na kraju iskusili istinski susret duša. Baš kao što smo to obožavali dok smo bili djeca koja bolje razumiju poruku putem pjesme, nego proznog teksta; sjetimo se ono kada smo obožavali da nam se čita. Sigurna sam da i danas pamtite neku ritmičnu, melodičnu pjesmicu koju ste nekoć voljeli. Ako još negdje u vama živi ono dijete, priuštite mu nešto lijepo uz nedjeljnu jutarnju kavu recimo, nešto što će ga potaknuti i pomaknuti – pročitajte mu pjesmu.
Zvukovi jutra
Čujem motore brodova.
Ribari izlaze iz porta.
Gledam kroz prozor,
Radnici Zrinjevca kose travnjak.
(Sanja)
Comentarios