"Zašto ne želiš na dejt sa mnom?"

---

Ines Borovac je umjetnica, dizajnerica, feministkinja. Njezina performativna umjetnost ukorijenjena je u tradiciji, ritualima i odnosima koje vješto povezuje s modernim svijetom i tehnologijama s ciljem da probudi reakcije publike, prekine našu izolaciju i pasivnost, vrati nas u prostor svijesti i iskustva. Zato nakon iskustva gledanja performansa postoji velika mogućnost da kući odemo transformirani, mi sami ili situacija.

Uz apstrakciju, moguće je da je i to dio razloga zbog kojeg ova grana umjetnosti nije pitka širokoj publici. Ususret Inesinom performativnom „dejtu“, malo sam propitkivala ljude, zanimale su me njihove asocijacije na performans kao formu. Zamijetila sam podosta stereotipa. Bilo je asocijacija na golotinju, vrištanje i slično napadno zvukovlje, krv, prolijevanje boje i sl. U toj mojoj mini anketi nisam naišla na osobu koja je performans opisala ponajprije kao pozitivno i zabavno iskustvo, no to je zato što nisu doživjeli Ines.

“Zašto ne želiš na dejt sa mnom?”, odnosno je li moguće da netko s tobom ne bi na dejt?

Nije stvar mog fizičkog izgleda ili karaktera, naziv performansa više je stvar provokacije i sarkazma. Zašto ne bi išao na dejt koji je online streaming performans dejt?

Kada tako opišeš dejt, jasno je zašto.   

Nisu svi spremni da ih se snima, streama, da ih gledaju u tom intimnom trenutku kao što je dejt. Ljudi su ranjivi kada postanu javni, gube moć. I meni je isto.

U povodu Valentinova ovaj si performans izvodila tri uzastopne večeri s tri različite osobe. Jesu li sve bili dečki?

Svi su spojevi bili heteroseksualni. Šteta što nismo imali i drugačije iskustvo jer sam čak trenutno u nekoj fazi u kojoj bi mi odgovarala ženska energija. Tražila sam na Tinderu, Hingeu s opcijom „women only“ i bilo je tu sedam cura, ali me aplikacija počela slati u Ljubljanu, u Austriju... Ove aplikacije nisu mjesta koja odgovaraju ženskoj gej populaciji, bolja su mjesta queer i gej partiji, udruge, radionice...

Da je performansu prethodila kladionica za kandidate, kladila bi se na cure.

I ja sam se malo iznenadila, ali ipak, birala sam putem platformi koje nisu toliko zanimljive ženskoj gay populaciji. Ni gay muškarci se ne nalaze na Tinderu, nego na Grindru.

Je li te skrolanje po aplikacijama i upoznavanje ponude zainteresiranih za druženje inspiriralo na ovaj performans? Je li to dobar način za upoznavanje ljudi u stranom gradu?

Te su platforme koristan način integracije u novu socijalnu okolinu. Kada sam preselila u Rotterdam, nisam znala nikoga u gradu. S cimericama bi navečer sjedila na kauču i sve bi skupa „svajpale“, zezale se.  Onda bi otišle u neki klub i vidjele ta lica uživo, započne se razgovor jer se svi znaju, a u polutami se možemo i mjerkati. Iz iskustva single žene koja vrijeme provodi na dejting aplikacijama potekla je inspiracija za performans. Razmišljala sam o tome na koji način su ljubav i moć povezane s načinom na koji se prvobitno sklapaju konstrukti ljubavi. Zanima me do kuda seže korijen toga.

Sudjelovala sam na tvom drugom dejtu i mogu reći da ti je dečko bio cool, bome i zgodan. Koji je od trojice tebi bio najnapetiji i što bi bilo da ti se jedan od njih zaista svidio? Je li?

Sva trojica bila su super. Na taj sam način kreirala performans: 50 posto je moj rad, priprema i ono što donosim u performans, a 50 posto sam zbilja na dejtu i apsolutno otvorena za to da se nešto dogodi.

To bi bila super priča, kao neki novi Marina Abramović i Ulay.

O da, samo što su u mom slučaju ipak energije bile previše drukčije.

Performans je bio veoma zabavan za publiku, a rekla bih da ste se i vas dvoje zabavili. Zgodno je što publika aktivno sudjeluje putem aplikacije. Mogli smo vas fizički zbližavati, davati sugestije i zadatke. S voajerskim zadovoljstvom gledali smo kako malim uputama upravljamo tijekom vašeg dejta na početku kojeg ste bili dvoje stranaca maksimalno moguće fizički udaljeni jedno od drugoga, sramežljivih pogleda ustrašenih od neminovnog susretanja. Tijekom dejta nelagoda se topila, opustili ste se, približili se, uspostavili fizički kontakt, smijali se, pomalo očijukali.

Da, da, da! Bilo je super. Dejt koji nije zabavan svima bi bio loše iskustvo. Pripreme za performans i projekciju tehnički su zahtjevni, a iznimno je zahtjevna i emocionalna te mentalna prisutnost u tom trenutku. Puno se toga događa istovremeno, izvlačeći iz mene maksimum. Već nakon prvog dejta osjećala sam se umorno, ali drugi dan, na slijedećem dejtu samo uplovim u njega i nisam više umorna, nego znatiželjna, želim postavljati dobra pitanja, želim se zabaviti.

Autorica si koncepta performansa, no imaš li neku pomoć u smislu kreativnog vodstva?

Imala sam mentora s kojim sam radila na konceptu. Tomo Savić-Gecan je kao i ja baziran u Amsterdamu, i predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu u prošle godine. Nisam umjetnički obrazovana, ali sredstva koja sam za projekt dobila od roterdamskog umjetničkog ureda, omogućila su mi angažirati suradnike.  Tako je Tomo Savić-Gecan kao mentor koji me vodio kroz proces imao i honorar. Tu su još i programerka koja je radila na aplikaciji, dizajnerica koja je radila grafički dizajn aplikacije, tehničari.

Ali ti si grafička dizajnerica, nisi mogla sama?

Mogla sam, ali nisam imala živaca, a i nisam htjela upasti u zamku da kao kreator, autor i dizajner mogu sve sama jer znam sve. Najbolje je raspodijeliti zadatke da svatko radi svoj dio posla, a i dobro je da nisam cijelo vrijeme sama u studiju jer se puno dobrih stvari događa u dijalogu. Nemoj misliti da je uvijek tako. U većini slučajeva umjetnik se ne bavi samo umjetnošću nego i produkcijom, istraživanjima, arhivom, komunikacijom s kustosima, medijima, publikom, digitalni je kreator na socijalnim mrežama, šalje pozivnice, objavljuje najave...

Kad nemaš agenta.

Da, kad nemam agenta. Nadam se da ću si jednoga dana moći prigušiti agenta, publicista, asistenta.

Spomenula bih još jedan zapaženi performans koji si izvodila u artističkom duu „Xenofemmme“ s kolegicom Ginevra Petrozzi. „Secrets to sell your design services in a new technicolor version“ predstavile ste na Milan Design Weeku, ali i u Zagrebu u HDD-u. Taj mi se performans također čini vrlo interesantnim za široku publiku.

Volim kad se stvari predstavljaju pomalo apsurdistički i duhovito, to me hrani i osobno mi se to baš sviđa. Kolegica i ja bile smo pozvane na Milan Design Week što smo odmah prihvatile, no onda smo počele razmišljati što raditi. Zašto ljudi dolaze ne sajmove? Da promoviraju svoje proizvode, ali i da promoviraju sebe i svoje ime. Dizajneri tamo moraju biti prisutni, pričati s ljudima, prezentirati inspiraciju, ideju, kako je nastao finalni proizvod. Puno toga intimnoga moraju tamo otkriti, biti vješti u komunikaciji i prodaji, što možda i nije njihova domena. Tako smo Ginevra i ja odlučile doći tamo i prodavati sebe, napraviti od toga performans. Oblijepile smo tijela naljepnicama tj. „tetovažama“ koje su bile naši portfoliji i QR kodovi koje kad skeniraš, dolaziš na naš web gdje se nalaze naši CV-i, sve izložbe, edukacija... Ležale smo tako na radnom stolu i čitale ugovor kojim bi posjetitelji mogli sklopiti s nama posao, odnosno kupiti nas i provesti jedan dan s nama. Koketirale smo pomalo s „prostitucijom“ želeći izraziti i taj moment u kom se umjetnik, dizajner i svi mi na neki način prostituiramo u cilju prodaje naših proizvoda, razotkrivamo dio intime da bi proizvod bio atraktivniji.

Na koji način dolaziš do sredstava za financiranje projekata? Ima li Nizozemska više razumijevanja i poticaja za performativnu umjetnost?

Nizozemska za sada ima najbolji europski sustav financijske potpore mladim talentiranim umjetnicima i dizajnerima. Nažalost se to lagano mijenja zbog zaokreta u desničarske politike i globalnih političkih promjena kojima svjedočimo. Sredstva namijenjena kulturi pomalo se ukidaju i ulažu u druge stvari. Ne znam, valjda u oružje.

A i sam život u Amsterdamu je jako skup.

Bolesno skup. Svakog prvog u mjesecu kada moram platiti rentu, zapitam se „Što je meni ovo trebalo?“.

Živiš sama ili s cimerima? Koliko ti je renta, ako smijem pitati, a već sam pitala?

Živim s dvije cimerice i imam svoju sobu koju zajedno s komunalnim troškovima plaćam 750 eura mjesečno. Čak i postoji način da uz potpore za mlade umjetnike uzmem stan samo za sebe, no trenutačno mi suživot odgovara. Inspiracija mi dolazi kroz interakciju s ljudima, moje su cimerice baš inspirativne. Čitamo, razmjenjujemo knjige, pričamo o filozofiji, dijelimo iskustva, razmišljanja, osjećaje. U Nizozemskoj nemam biološku obitelj pa cimerice popunjavaju taj aspekt socijalne povezane.

Je li umjetnost jedino čime se baviš i od čega živiš ili imaš dodatan posao za popunjavanje budžeta?

Dva dana u tjednu radim u muzeju što mi je kao neka sigurnost. Performativnom umjetnošću se profesionalno bavim tri godine i iznimno sam zahvalna na tome kako napredujem, no još je rano nazivati to karijerom od koje živim. Trenutačno bi bio veliki pritisak neprestano proizvoditi projekte da bi preživjela jer mislim da ideje i inspiraciju ne mogu forsirati. Puno mi se toga vrti u glavi pa kad vidim javne natječaje, dobro proučim detalje i uvijek dobijem ideju. Svjesna sam da je umjetnost kojom se bavim isključiva, više konceptualnog i obrazovanog karaktera, dakle teško se monetizira.

Iako nemaš dugi staž, čini mi se da si puno postigla, tim više što dopireš do šire publike. Tvoja performativna umjetnost razumljiva je i intersentna. Mislim da je iznimno to što konceptualni i apstraktni umjetnički izričaj razradiš tako da ga može doživjeti svak', i djeca i odrasli.  

Primjećujem to. Ne izvodim samo u galerijama, već i u kazalištu, u javnom prostoru poput trgova ili interneta. Moji su performansi interaktivni pa je i to element koji publiku privlači. Mislim također da sam malo šašavog karaktera i da umjetnost nije dobra ako nema bar malu dozu humora. Zabavljam se kroz proces stvaranja i time konstantno njegujem unutarnje znatiželjno dijete dopuštajući mu da radi čudne stvari, čak i one koje nemaju smisla, možda ni cilja te vjerojatno nikad u životu neće imati praktičnu korist, ali se u procesu događa magija. No iznimno cijenim i drukčiji rad. Primjerice, prilično me inspirira snaga performansa Nore Turato, hrvatske umjetnice koja također djeluje u Amsterdamu. Njezin performans nema interaktivnu komponentu, ona se bavi riječima, načinima na koje se riječi formiraju i kako utječu na naše misli i govor. Miksa riječi, pjeva, dere se ili se smije, žensku histeriju i razne floskule pretvara u performativno iskustvo i dobra je u tome. Umjetnost je i biti otvoren za konstruktivnu kritiku, ranjiv, ali još uvijek dovoljno snažan da znaš u kojem smjeru trebaš ići iako znaš da se neke stvari nekome neće svidjeti.

Jesi li odustala od dizajna? Može li se od dizajna odustati?

Ne, neću reći da sam odustala. Voljela bi se baviti dizajnom, ali na drukčiji način. Ne u smislu grafike ili proizvoda, odnosno stolica, lampi ili logotipa, više u smislu koncepta i socijalnog dizajna, edukativno.

Feminizam ima važnu ulogu u tvome radu.

Feminizam mi je inspiracija. Dolazim iz Metkovića, iz jedne dominantno patrijarhalne sredine, ali i iz obitelji u kojoj mama i tata nisu uvijek bili ravnopravni, što je u meni izazivalo bunt. Pri projekciji moći, reakcija može ići u dva smjera: ili u supresiju, ili u instantnu reakciju, što je slučaj kod mene. Privilegija je to što mogu istraživati stvari putem osjećaja. Osjećam što je loše, što dobro, gdje je pozicija moći u neravnopravnom, a gdje u ravnopravnom odnosu, kad se ja osjećam ugodno biti ranjiva, što s ranjivošću drugih, koliko se osjećamo sigurni istraživati sebe, biti liberalni... Feministički je biti nježan prema sebi, biti zahvalan, ne biti agresivan ni u čemu, ne iziskivati perfekcionizam ili konstantnu produktivnost jer su sve to produkti patrijarhata povezanog s kapitalizmom. “Zašto ne želiš na dejt sa mnom?” primjer je cyber feminizma, grane feminizma koja se bavi feminizmom u digitalnoj realnosti. Kroz performans publici dajem kontrolu upravljanja našim tijelima, načinom komunikacije i ulogama, što poistovjećujem s algoritmima koji upravljaju spajanjem ljudi na platformama za online dejtanje, koje, pak, povezujem s tradicijama u srednjovjekovnoj Europi gdje su ulogu algoritama imali ljudi, prvenstveno majka i otac koji su odlučivali kad, ali i za koga će se kći udati, te su uživali korist od tog braka. Žene su bile valuta i sredstvo jačanja odnosa i statusa patrijarha. Slično smo na digitalnim platformama svi mi žrtve prodaje podataka od koje se muškarci na vrhovima kompanija u Silicon Valleyju bogate i jačaju odnose. Kontrolu koju dajem publici jest kontrola algoritma, a ujedno i socijalna kontrola nad nečijim ljubavnim izborom. Kad moja publika glasuje za ili protiv nečega tijekom performansa u alikaciji, voljela bih da se zapita o svom uplivu, o utjecaju na ishod situacije.

Priznajem da uplivom u tvoj dejt sebično sebi pojačavamo doživljaj, moć i  zadovoljavamo svoje potrebe.  

Vi ste svjesni da kada kroz aplikaciju navigirate nas, radite to zbog sebe, a voljela bih da ste se i zapitali kako bi se osjećali da ste na mom mjestu i da netko navigira vama. Priznajem i ja tebi da razmišljam što će biti s ovim projektom ako nađem partnera.

„Happy end“?

„End“ najizglednije. Ne bi funkcioniralo zbog iskrenosti. Moram iskreno ući u svaki performans, odnosno dejt, a to bi već bila laž prema partneru. Moja generacija je odnose doživljavala poprilično fluidno, neobvezujuće i ležerno, no sve češće čujem kako izjašnjavaju zasićenost tom neobaveznošću odnosa, poligamijom i sličnim.

Vi mladi! Jedva žena može hendlati jednoga, kamoli više njih istovremeno.

Slažem se. Odakle mi vrijeme i pažnja za dvije veze?

Premda, ima slučajeva funkcionalnih otvorenih veza, bar na neko vrijeme.

Otvorena veza u obostrano suglasnim okvirima svojevrsna je etička nemonogamija s kojom se oboje slažu. Ako se o svemu komunicira i nitko nikome ne radi ništa iza leđa, ako se svi osjećaju ugodno i jednako motivirani, može funkcionirati. Ali za to je potreban kontrolirani ego i emocionalna zrelost, sposobnost osvještavati i prihvaćati ljubomoru.

I za kraj, je li umjetnica u tebi optimistična?

Moj kreativni proces počinje zbog problema, odnosno zbog nečega negativnoga što uočavam pa o tome želim što više saznati, naučiti, pričati s ljudima koji su to iskusili. Želim gledati slične primjere u drugim vrstama umjetnosti i onda pokušati to znanje transformirati u novu ideju koja nudi trenutak nade i optimizma. Zadovoljstvo mi je kao umjetnici ako uspijem propitati publiku, barem nakratko i na lijep način. Ne bježim od teških tema i pesimističnih izražaja, ali se trudim biti optimistična te zadržati dozu humora kako bih i o ozbiljnim temama progovarala na način da i tu bude mjesta smijehu.

Foto: Zvonimir Ferina