„Prema tome, rekao bih da je prva stvar da se znanstvenici osjete odgovornima za čitav svijet, da budu humanisti i da budu odani načelima mira i prosperiteta svijeta.“, tako je govorio Ivan Supek, fizičar, književnik, filozof, svestrani intelektualac, no prije svega čovjek i vizionar koji je 1950. osnovao Institut Ruđer Bošković, a osnovao je i Zavod za filozofiju i povijest znanosti pri Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Danas više nema Supeka, nema ni Zavoda za filozofiju i povijest znanosti, ali ima mladih znanstvenika koji sjajno rade i održavaju ideju bolje budućnosti koja počiva na trojstvu: filozofija – znanost –umjetnost.
Humanizam i filozofija kao ishodište svih ostalih znanosti, ideja je kojom se vodi profesor fizike i dr.sc. Boris Kožnjak, filozof znanosti na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Ozbiljno shvaća, ne samo ideju 'integrirane povijesti i filozofije znanosti', već i nadu u postojanje 'integriranih metaznanosti' zbog čega je nakon studija fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirao i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu specijalizirajući filozofiju znanosti sa snažnim interesom prema integraciji s ostalim meta znanostima - poviješću, sociologijom i psihologijom znanosti. Zadovoljstvo je bilo malo filozofirati s filozofom i skinuti breme s ovih „teških“ riječi, pojmova i ideja.
Fizičar, a filozof?
Fizika je prirodna znanost koja opisuje prirodni svijet. Fizici dugujemo sve.
I matematici! Moraš biti matematičar da bi mogao bio fizičar.
Jedno ide s drugim, to su dva lica: jedno je eksperiment, drugo je matematika. Radiš eksperimente, imaše neke modele i onda ih matematički opisuješ. To se smatra fizikalnom teorijom. Ali ni matematika, ni fizika ne govore što sve to znači, kakva je slika svijeta iza toga. Fizičari znaju reći „šuti i računaj“ pa tako računajući mogu primjerice predvidjeti kretanje nekog nebeskog tijela, ali stvarnost ne dolazi iz same znanosti jer čovjek se zapita što sve te jednadžbe znače i tu nastupa filozofija. Znanost je rođena iz filozofije.
Ti si fizičar koji se pita što svi ti eksperimenti i računi znače i te si odgovore otišao potražiti na izvoru svih pitanja, u filozofiji?
A da! Fizika je kao znanost zapravo noviji pojam, datira negdje s kraja 19. stoljeća. Svi današnji fizičari, pa i kemičari i matematičari nekada su se zvali prirodni filozofi ili filozofi prirode. To su ljudi poput Newtona, Descartesa, Boškovića, a ta filozofija prirode pak ima svoje krojene u hard core filozofiji antike, kasnije srednjovjekovlja. Dakle, moderna prirodna znanost je rođena iz filozofije. Kada je došlo do operativnosti tj. tehnološke primjene u 20. stoljeću, filozofska pozadina se zaboravlja - zaborav filozofije znanosti. Zaboravu unatoč, činjenica je da nije dovoljno računati i raditi eksperimente, moramo se i pitati što to sve znači. To me vodilo magisteriju filozofije, potom i doktoratu filozofije znanosti.
Ima li vas prirodnjaka koji se vraćate filozofskim krojenima ili ste ti rijetka vrsta?
Profesionalno nas ima jako malo i naša pozicija je takva da se moramo dokazivati filozofima jer smo fizičari, a i obrnuto. Na Fizičkom odsjeku PMF-a smo imali kolegij Filozofija znanosti, svojevremeno je postojao i Zavod za filozofiju i povijest znanosti kojeg je 1961. osnovao Ivan Supek, a kojeg je naslijedio Srđan Lelas. Taj Zavod se nažalost ukinuo, no mene je to silno zainteresiralo, tako da sam diplomirao na Fizičkom odsjeku, ali kod prof.dr. Lelasa.
Čuvaš li tu tradiciju humanizma znanosti, predaješ studentima?
10 godina sam predavao na PMF-u, ali samo otišao na Institut za filozofiju i sad samo radim istraživanja.
Knjiški moljče, eksperimente si zamijenio knjigama, člancima.
Surađujem i s kolegama, kod nas i u inozemstvu. Da, biti filozof kod nas u današnje vrijeme je kao svaki drugi posao: imaš ured, ideš svako jutro na posao, imaš projekte, neke ciljeve, rezultate koje trebaš ostvariti…
Koja je danas vruća tema u filozofskom području?
Najnoviji moment je pitanje umjetne inteligencije, to je sad vruća tema. Time se bave etičari, filozofi koji općenito govore o ljudskom znanju, pa i druge discipline. Ljudi surađuju. Tendencija je interdisciplinarnost, transdisciplinarnost. Velike teme okupljaju. Sjetimo se hype-a oko Higgsova bozona. U raspravu oko tako velikih projekata se uz fizičare inženjere uključuju i sociolozi, filozofi znanosti.
Uloga etiku je gotovo u svakoj temi izuzetno važna.
Pratimo rezultate znanosti, ali i etičke probleme. U svemu se pojavljuju brojni etički problemi. Recimo, 80'-ih se počela razvijati biologija pa je popularnom postala i filozofija biologije zbog diskursa o genetičkom inženjeringu. I što sad tu filozofi imaju za reći. Evo na primjer rasprava o pobačaju. Bez da ulazimo u svjetonazor, konsenzus je da do trećeg tromjesečja, tj. otprilike do 27. fetus ne osjeća bol. Znanost može empirijski doći do tog rezultata, ali ne može reći zašto to baš ta granica. Što je to specifično u boli što je ljudsko, univerzalno, što znači biti čovjek? Odgovor na to ne može dati biolog.
Postoje li stvari koje nikada nećemo objasniti, dokazati, izračunati obzirom na to da neke rasprave traju pa i stoljećima?
Mogu se izvući na način da je filozofija po definiciji stalno postavljanje pitanja? Fond pitanja je isti, ali vremenski, spoznajni kontekst je drugačiji. Zato su česte aktualizacije.
Je li realno da mudre glave raspravom dođu do konsenzusa i na kraju projekta svi se lijepo slože?
Uzmimo da je to polaritet, znanost s jedne, filozofija s druge strane. Znanost teži jednoj istini, ne trpi različite perspektive, dok filozofija uvijek iznova postavlja pitanja. Tako da ima tu sukoba, čak i omalovažavanja jer znanstvenici tvrde da je znanost superiornija, da se oni stalno sve bolje i sve preciznije približavaju istini, dok filozofi trube stalno jedno te isto, uvijek se nešto pitaju.
Ti onda imaš unutarnji sukob, ti si i jedno i drugo?
Stephen Hawking je rekao „filozofija je mrtva, znanost je novi lučonoša znanja“. Moje je viđenje da je filozofija superiornija jer ne teži unificiranju mišljenja. Njena najveća prednost je moć dijaloga, a to nam silno fali. Filozofija, ako je autentična, a ne režimska, dar je dijaloga, dar polemike, različitih mišljenja dakle sloboda.
Dijalog je uključiv, dolazi li s njim i puno ispraznog filozofiranja?
Filozofija nije imuna na popularnost, neupućenost, nekompetentnost. Ima puno takvih koji su popularni, zabavni, neki od njih su čak i kompetentni. Nije nužno loše da svi nešto filozofiraju, loše su dvije stvari: ako netko filozofira bez kompetencije, a s političkom pozadinom pa gura neki trend, a loši su i oni koji patronizirajući druge misle „vi samo filozofirate, nemate pojma“. Time se stvara nepovjerenje.
Vodi li to onda anti znanosti? To može biti i opasno?
Ne poričem da određene ideje ne mogu biti opasne, naprotiv kroz povijest se to događa. Ideje znaju prerasti u pokret. A kako tome stati na kraj, kako se suprotstaviti? Jedino otvorenošću. Pustiti ljude da slobodno misle, ali strpljivo i argumentirano odgovarati. Pozvati na dijalog. S druge strane je i veliki problem obrazovanja. Ono je danas koncipirano da udovolji tržištu, a ne za cjelovitu osobu. Ljudi su resursi. Tendencija sustava jest da slabi društvene znanosti, jezik, književnost.
Vratiti ćemo se anti znanosti, no zadržimo se malo na ovom današnjem tržištu rada koje cijeni specijalizaciju, čarobne riječi koje ga pokreću su konkurentnost, isplativost, kompetitivnost, rezultati, ciljevi, ishodi…
Cijeli je sustav birokratski, sve je administracija. Birokrati odlučuju o sudbinama istraživanja, projekata, programa, nastavnika, bez dovoljno kompetencije. Primjerice, bavim se filozofijom kvantne mehanike i okupi se nas 40, 50 znanstvenika iz cijele Europe oko zajedničkog projekta pa apliciramo za neka sredstva. Napišemo projekt, ispunimo sve rubrike, tablice i onda dođe recenzija s ocjenom koja govori da je sve to super, ali komisija ne vidi primjenu. Oni koji odlučuju uopće ne shvaćaju da je to fundamentalna znanost, nije primjenjiva u smislu utjecaja i koristi.
Nije li upravo sustav tako postavljen onda plodno tlo za anti znanost?
To je dio problema zašto se nekada gleda na znanost kao da nije autentična, kao da je neka vrsta zavjere zbog financijskih interesa. Konkretan primjer je ova pandemija koja zadesila cijeli svijet. Mislim da je puno sociologa u vrijeme pandemije sakupljalo vrijedne materijala i punilo svoje datoteke. Javnost je postavljala brojna pitanja, a rekao bih da su sva pitanja javnosti legitimna, posebno ona koja se tiču javnog zdravstva, javne ekonomije i sprege s politikom. Javnost ima pravo pitati, a znanstvenici i struka općenito mora strpljivo, autentično i argumentirano odgovarati, ne spuštati razgovor na nivo optužbi i teorija zavjere.
Sad si me asocirao na pitanje čestitosti i etičnosti u znanosti?
To je važno pitanje, posebno ako uzmemo u obzir da oni koji se bave metodologijom znanosti često upozoravaju na izrazitu orijentiranost na rezultate, produkciju. U akademskim krugovima postoji izraz „publish or perish“ što se odnosi na imperativ neprestanog objavljivanja znanstvenih ili stručnih radova. Najgrublji prijevod ovog izraza bi bio – objavljuj ili te nema. Producira se tisuće i tisuće članaka, to dovodi do fabriciranja, izmišljanja rezultata koji onda mogu koristiti kao podloga za kreiranje ozbiljnih politika, primjerice javnog zdravstvenih u vremenima nedavne krize.
I vi znanstvenici ste ljudi, ljudska je narav grešna, pa onda i znanost ide ruku pod ruku s kontroverzama. Novi napredak u znanosti je i umjetna inteligencija koja dolazi sa svojim kontroverzama…
Da…Potpisuju se peticije, sam Elon Musk je zatražio moratorij na istraživanja.
Ima li to smisla? Čemu se buniti protiv neizbježnosti napretka tehnologije?
Stvar nije bezazlena. Tehnologija sama po sebi je vrijednosno neutralna, nije ni dobra ni loša. Čovjek je onaj koji koristi tehnologiju. Problemi su počeli kada onda kada je tehnologija počela nas koristiti, a ne mi nju. Mi smo resurs.
To nam se već dogodilo dolaskom interneta. Plemenita ideja o povezanosti, komunikaciji, širenju i razmjeni znanja, informacija donijelo je i pregršt problema, manipulacija, agresije, bolesti…
Upravo. Umjesto da smo korisnici te tehnologije, postali smo resurs. To je vidljivo u trgovini našim interesima između pružatelja usluga i onih koji na tome profitiraju.
Oglašavanje, prodaja, iskorištavanje naših interesa i osobnih podataka...
Da bi model bio uspješniji, prate se naša kretanja, sklonosti, aktivnosti i povratno. Na temelju toga nam se nude, guraju sadržaji. Super je to rekao Jaron Lanier kojeg smatraju ocem tehnologije virtualne stvarnosti: „Kad smo gledali televiziju ili čitali novine, koliko god o njima bili ovisni, oni ne gledaju nas“, sada je stvar drugačija. Tu se vraćam na anti znanost. Ako sam uvjeren u neku teoriju zavjere, googlam, pratim sadržaje koji se time bave. Algoritmima ne treba puno da skuže moje preferencije i krenu mi nuditi upravo te sadržaje, povezivati me s ljudima koji slično misle, odnosno imaju iste interese.
Guraju te dublje u ludilo.
Tako je. Tako segmentiraju skupine ljudi u zajedničke balone u kojima živimo, što rezultira polarizacijom pa i sukobima. To je kao da živimo u kultu, samo što se nekad svojevoljno ulazilo u kult pa ti tamo onda ispiru mozak, a sada imamo dojam slobodne volje, a zapravo sve funkcionira po principu kulta u koji smo ušli, bez da smo uopće to odlučili.
Bi li nam dobro došlo neko novo, modernije prosvjetiteljstvo?
Bilo bi dobro. Prosvjetiteljstvo je, posebno u francuskoj, došlo kao reakcija na klerikalno društvo koje je bilo zatvoreno, dogmatsko, apsolutizam. Počelo je dobrim idejama, ali je završilo u teroru francuske revolucije, ubijanjem svećenika, giljotinama. Reakcija na to u što se prosvjetiteljstvo pretvorilo je bio romantizam. Stalno se nešto događa, ideje smjenjuju nove ideje, sustave smjenjuju novi sustavi. Jesam za prosvjetiteljstvo, u smislu obrazovanja, dijaloga, razmjene.
Tu nam je jako važna filozofija, njoj se opet moramo vratiti?
Po meni, ona je način života, prava filozofija je terapija duše.
U kojim si sada filozofskim projektima?
Radim na više projekata. U tisku mi je knjiga naslova „Demokritova tjelešca i Parmenidova punina“ o kontinuitetu našeg znanja, priča o nedvojbenom filozofijskom utemeljenju moderne fizike, kao i o modernom fizikalnom opravdanju tradicionalnog filozofijskog mišljenja o temeljnoj naravi svijeta. Bavim se i poviješću znanosti, odnosno bavim se Boškovićem. Taj moj članak se dosta citira, a u njemu dokazujem da je načelo determinizma u znanosti koje povijest znanosti pripisuje Laplaceu, zapravo već prije njega pokazao Ruđer Bošković. To je važno za našu kulturu i povijest znanosti.
A pruža i nove uvide na svjetskoj znanstvenog razini. Gdje su naši znanstvenici na mapi svijeta?
Mlađa generacija je sjajna. Imamo odlične fizičare, filozofe i brojne druge koji sudjeluju na važnim međunarodnim konferencijama, pišu na stranim jezicima pa postaju vidljiviji u međunarodnoj zajednici. Mijenjaju se stvari nabolje, za razliku od nekih bivših vremena kada bilo dovoljno biti profesor, imati katedru. Pitanje je što ćemo s tim napraviti, kako ćemo to iskoristiti, sam pojedinac gubi se u masi.
Foto: Zvonimir Ferina
Opmerkingen