Na cesti s Ivanom Paradžiković

---

Osjećate li da vas zovu daljine, sanjate kako sjedate za volan i nestajete u nepoznato? To vas možda ritam srca i ceste poziva na transformaciju koja treba opušten, bistar um koji može razmišljati i otvoreno srce koje može obrađivati misli i osjećaje dok istovremeno prima nova iskustva. Zato udahnite duboko jer zaranjamo u transformativnu moć putovanja te istražujemo kako izlazak iz zone udobnosti donosi duboke životne promjene.

Život voli promjene, voli stvari okrenuti naopačke otvarajući tako nove perspektive i putove.  Na nama je da biramo. Nije li to luksuz?

Apsolutno. Dugo sam radila i živjela u matrici korporativnog sustava, toliko da sam se tamo izgubila.  Sustav  te odgaja, reprogramira, pa kad izađeš iz njegovog okrilja, misliš da ne vrijediš, da si nula, da te nema. Strah i nesigurnost prvi su koji te dočekaju kad kreneš u nepoznato. Otkud krenuti, što graditi? Život mi je servirao novu priliku i pitala sam se hoću li je dobro iskoristiti, smijem li zeznuti i opet pristati na nešto slično ili „isto“? Luksuz i slobodu imale su moje prijateljice koje su usred tjedna mogle na Sljeme ili na mali izlet dok sam ja radila 0-24, sedam dana u tjednu bez slobodnog dana, bez bolovanja - životinjski. Zavidjela sam ljudima koji se mogu ujutro probuditi i biti gospodari svog vremena.

Tvoje putovanje počelo je učlanjenjem u planinarsku školu.

Da, na Facebooku mi je iskočila ovbjava planinarske škole u PDS Velebit, koja je, zamisli, u ulici do moje. Silno sam željela biti vani, hodati, distai, upijati prirodu i zato sam se prijavila.

Čini li se i tebi da se putovi sami otvaraju jednom kad kreneš?

Planinarenje, hodanje šumama pomalo me vraćalo k meni, Ivani koju sam potisnula i zaboravila jer sam se bavila „odraslim“, odgovorim i važnim poslom koji je oduzimao gotovo sve moje vrijeme. Nije tu bilo mjesta smijehu, ležernosti, sitnim „šašavostima“ jer je sve bilo jako teško i važno. Nema tko me nije zvao zbog nekog problema, a kakvih sve problema ima, to je priča za sebe. Sve sam nosila u sebi, osećala sam breme, nepravde, razočaranja, tuge, probleme svih građana ove zemlje.

Tijelo neko vrijeme odaje dojam da se naviklo na sputanost, grč i toksičnost stresa, poput ovisnosti. Pala mi je na pamet paralela - sat joge završavamo svjesnim i vođenim opuštanjem tijela i uma ("Shavasana"). Osjećaj je kao da lebdiš, bez ikakve težine ili stiska, a onda teacher kaže: „Sad opustite prostor između obrva, pustite obrve da kliznu svaka na svoju stranu“ i ti shvatiš  da čak opuštena nesvjesno držiš grč. Osjećaš li da si otpustila stres, oslobodila duh?

Planine su me naučile brojnim lekcijama. Priroda me zvala i ja sam imala potrebu za njom, to je bio moj put. To nije univerzalni put, neće svakome donijeti odgovore. Svatko mora pronaći svoj put. No na tom mom putu dolazile su mi lekcije koje su me učile povratku sebi. Primjerice, svjedočila sam nesreći koja je zadesila prijatelju tijekom penjanja. Pao je u okno i bio je to zaista ružan pad s teškim ozljedama. U mene se uvukao strah. Pri penjanju, došli smo do previjesa - to je kad leđima visiš s planine. Iako sam znala da sam zakačena, vezana sajlom za stijenu i da je to zapravo najsigurniji dio u planinarenju, noge su mi počele tresti mimo kontrole. Panika. Doslovno sam si govorila: „Udahni, izdahni“, racionalizirala situaciju i uspjela nastaviti. Ubrzo nakon toga, vodičica nas je upozorila da smo najbliže izlazu i da oni koji žele, tu izađu. U tom trenutku se iz planine začuo vrisak, bolni urlik zapomaganja koji ledi krv u žilama. To me presjeklo, „Ljudi, gotova sam, izlazim van“. Nastavila sam pratiti pogledom grupu kako se penje dalje i razmišljala o svom odustajanju. U prijašnjem životu odustajanje nikada nije bilo opcija, to bi značilo poraz. Ja sam ona koja ide glavom kroz zidove. Ali znaš što? Nisam se osjećala loše, naprotiv bila sam super. Shvatila sam da kad mi nešto više nije užitak, trebam stati. Ne mogu sve kontrolirati. Kad se životu prepuštaš, bez okova prošlih iskustava i strahova, sto puta je bolji. Evo, to je jedna od lekcija koje sam naučila na planini.

 

Od korporativene vojnikinje postala si slobodna samozapolenica. Ako je suditi po Instagramu, toliko putuješ da me zanima probudiš li se gdjekad ujutro neznajući upće u kojem si gradu, na kojem mjestu, kamo ideš, odakle dolaziš?

Dogodi se da me ljudi sretnu i iznenade se: „Došla si!“ ili „Tu si!“, a ja se iznenadim ne shvaćajući odmah što pod time misle. Jesam li došla ili pošla, ponekad ni sama ne znam, ali istinski uživam u ovom novom poslu i životu.

 

Kao prijateljica, ponosna sam na tebe. U svakoj svojoj ulozi si ti – ti: harabra, uporna, vrijedna, pametna, zgodna i drug.

Mnogi su govorili, a vjerujem da neki još govore, da sam "pukla", "otišla na kvasinu". Sad mi, pak, pišu poruke podrške, kako sam im inspiracija i motivacija. „Onu“ Ivanu ljudi su smatrali uspješnom, a „ovu“ danas baš i ne. Na početku razgovora pričale smo o cijeni slobode - osuda i omalovažavanje svakako su uključene u cijenu.

 

Čak i male promjene u nama djeluju kao valovi, prelijevaju se i na sve drugo u životu. Nekoć si sanjala putovanja, sad sjedneš u svoj kombi i otputuješ na mjesec dana. Što ti sve treba, što sve nosiš sa sobom kad za stvari nema mjesta?

Najdulje putovanje na kojem sam do sada bila trajalo je mjesec dana, i to u Maroku. Putujući kombijem, shvatiš koliko ti malo treba. Što više stvari imaš, to više te stvari posjeduju tebe. Sa sobom nosim najosnovnije - nekoliko odjevnih kombinacija, nužnu kozmetiku i vreću za spavanje jer u kombiju nemam grijanje. I to je to, ništa više. Lijepota je u tome što možeš ići, ali i stati gdje i kad god poželiš.

Smije li se samo tako negdje stati, parkirati tj. „ulogoriti“? Postoje neka pravila, ograničenja, potrebe.

Ljepota i osjećaji kod mene najčešće prevagnu pa dvije, tri noći znamo ostati „na divlje“, robinzonski zbog, prijerice, krajolika. Gušt je kupati se u oceanu, daleko od ljudi, ali četvrtu večer se ipak želim otuširati u pravoj tuš-kabini, susresti druge ljude i zato služe kampovi. Kamo god da idem, pomoću aplikacija ponalazim kampove o kojima unaprijed sve doznam putem recenzija, savjeta i sl.

Jesu li kampisti poput planinara zajednica ljudi specifično prijateljskog senzibiliteta?

Martina, to je svijet za sebe. To su ljudi koji brinu ekologiju, čistoći, fini su i kulturni, a takav im je pristup svemu u životu. Svak' svakome pomaže dobre volje, uz osmijeh. U Španjolskoj sam susrela Nizozemca koji je putovao sam. Nekoliko mjeseci intenzivno radi, pa onda nekoliko mjeseci putuje. Nosi samo šator, i to onaj najjednostavniji, poput vreće. Nakon što smo se do sita napričali, pita on mene trebam li planinarske cipele jer on ima jedne potpuno nove Salamonke, ali su mu male pa bi mi ih poklonio. Bile su točno moj broj! Nisu takve stvri, Martina, uobičajene. Rijetkost je da je čovjek otvoren, nesebičan, iskren. No, nisu svi kampisti poput njega nonšalnatni ili „hipiji“. U Maroku je, primjerice, kraj nas bio parkiran par iz Njemačke, znanstvenica i kirurg. Divni ljudi. Kampirali su u pustinji zbog njezinog projekta - ona istražuje i fotografira pustinjsku lisicu.

Ne bih rekla da je putovati na kotačima povoljna, jeftinija vrarijanta putovanja iako se dojima drugačije.

O da, to košta! Takva putovanja su skupa suprotno uvriježenom mišljenju i percepciji da je to neki „hipsteraj na divljaka“. Samo kombi stoji 60.000 eura pa i više, a već je to luksuz. U kampovima uglavnom komentiram kako smo mi tu njamlađi, mladi ljudi si zapravo ne mogu priušiti takva putovanja. Više se tu radi o bogatim i dobrostojećim penzionerima koji imaju vremena, novaca i strasti.

No takvo putovanje definitivno pruža snažan osjećaj slobode. Doživljaji su intenzivni, a sve što radiš, radiš prema svojim pravilima.

Upravo to. Zaobilaziti velike gradove, kretati se sporednim cestama i udaljenim selima, upijati krajolike, stati gdje i kad te volja, upoznavati ljude koji su, što dalje od gradova, to bolji i živopisniji – sloboda.

Koliko je nepraktično živjeti u kombiju mjesec dana? Pitam za svoju komotnu prijateljicu.

Moj kombi je na kat. Ima dva bračna kreveta, jedan gore i drugi dolje, znači, mjesta za spavanje ima više no dovoljno. Tu je mala kuhinja, što znači mali sudoper s kapacitetom za 50 litara vode kojom lijepo pereš suđe; tu su ladica za beštek, dvije teče, dva tanjura, dva rešoa - sve po dva; malo kuhalo za kavu, hladnjak. Kad se digne krov, unutra se može kuhati stojećke.  

Kao u jedrilici.

Točno! Baš kao u jedrilici - sve je praktično i sve ima svoje mjesto. Stol je uklopljen u pomična vrata kombija, stolice su u stražnjim vratima, sve je skriveno, ugrađeno u kombi i ne oduzima prostor. Ako si organizairan i ako nakon korištenja sve vraćaš na svoje mjesto, u kombiju vlada red, inače nastane kaos. Na putovanju se prvih par dana uhodava u taj život, ali kad uđeš u štos, sve funkcionira besprijekorno. Imaj na umu da se zapravo unutra u kombiju i ne boravi, osim kad se spava.

Sve super, ali Parađiki – toalet?!

Ah! Ispočetka je to bio veliki problem i meni, ali doskočila sam mu, samo ne znam žele li to ljudi znati. Važno je znati se snaći i ne opterećivati se neugodom, a dobar dio rješenja je i velika kutija ili kanta.  

Nije to za nas s lijenim crijevima...

Nije za svakoga. Baš moraš biti prilagodljiv, opušten, prirodan i bez probavnih problema.

Nezgode po putu dio su čara ili?

Nezgoda uvijek ima, evo ti primjer. Volim da mjesto na kojem noćimo bude savršeno jer volim onaj osjećaj kad ujutro otvorim oči, pa vrata, a i ispred mene se pruža beskrajna pustinja Sahara, ili divna plaža ponad litice... Došli smo do mjesta s predivnom pješčanom plažom koja je na karti označena kao mjesto na kojem se može kampirati. No ja nisam bila zadovoljna baš tom pozicijom, nego sam se htjela popeti na vrh brda kako bi imali pogled koji puca na plažu pa do beskonačnosti. Zapeli smo u mekanom pijesku napuštajući plažu, ipak kombi ima tri tone. Srećom, uspjeli su nas tako zatočene vidjeti ljudi parkirani relativno blizu i dotrčali su pomoći. Bili smo već drugi tog dana koje su izvlačili iz pijeska.

Što da ste bili na osami gdje nema nikog, osim možda ptica?

Volim vjerovati da bi našla neko rješenje. Svaki problem voli biti riješen. Pa moj posao je bio nalaziti rješenja. Uz to, imam razgranatu mrežu prijatelja i poznanika na svakoj lokaciji na koju idem, a puno pomažu i grupe na društvenim mrežama specijaliziane baš za nas koji putujemo kombijima. Mi smo ti vrlo povezana zajednica i kad nekom, primjerice, pukne guma, napiše u grupu što se dogodilo i gdje, i već je netko u blizini. Ništa nije nerješivo.

Kako izgleda povratak u gradski život, kad dođeš doma? Imaš li ti uopće "doma"?

Jako volim Zagreb. Kad me pitaju otkud sam, kažem iz Zagreba. Postavljala sam sebi to pitanje gdje mi je dom jer kada ti u djetnjstvu posijeku korijenje, možeš li ih ikad više negdje pustiti? Protjerana sam iz Vojvodine, živjela u izbjeglištvu i shvatila da ne pripadam jednom mjestu. Meni je u Zagrebu doma, u Kutini sam bila doma, trenutno sam u dolini Neretve i tu se osjećam kao doma, čak me i ljudi tu već doživljavaju „svojom“. Tamo gdje mi je lijepo, tu mi je doma.

Planiraš li nova putovanja?

U trenutku ovog razgovora, kolovoz planiram u Norveškoj, točnije na norveškom arhipelagu - Lofoten. Nas tri prijateljice idemo planinariti, obići norveški arhipelag, i to šatorima. Dok će nekima vrućina dolaziti u valovima, nama će noći hladiti svega 5 °C, a dane 15 °C uz kišu. Lagano se kuje i nešto dugoročniji plan o Novom Zelandu i Japanu.

Misliš kombijem?

Plan je tamo rentati, ili čak kupiti kombi, sve obići pa ga pri odlasku prodati.