Strastvena veza s cipelama

---

U svijetu u kojem trendovi traju kraće od jedne sezone, Matea Budiselić vraća nas korijenima – mirisu kože, ritmu čekića i čaroliji ručnog rada. U njezinoj radionici svaka cipela ima dušu, a svaki žulj priča o ljubavi prema zanatu koji nestaje.

Sve je počelo jednom davno s izgubljenom staklenom cipelicom koja je bila ključ za  prepoznavanje ljubavi života na prvi pogled jednog mladog princa. Ta je savršena cipelica skromnu trpeću djevojku pravog broja stopala učinila princezom. I dan-danas, djevojke i žene pri obuvanju voljenih cipela koje savršeno pristaju stopalu, pod naletom dopamina, osjećaju se pomalo royal . Samopouzdanje i uspravna postura pri hodu u potpeticama diže nas nekoliko centimetara bliže nebu. Osjećaj je izvanredan. Cipele imaju sposobnost jednom djeliću uma konstantno zaokupljati pažnju što svojom (ne)udobnošću, što zvukom koji proizvode dok hodamo ili stabilnošću koju pružaju. Želimo ih skupiti sve. I one visokih potpetica, i jednostavne ravnih potplata. Ponekad nam daju malo boje, laka i svjetlucanja, a nekad je dovoljno to što nas štite od vlage i zime te nam olakšavaju dugotrajno hodanje ili stajanje. Sve je to ponekad, no ono što je sigurno – nikad, ali baš nikad ih nemamo dovoljno. Što je uopće dovoljno, a što previše? Je li “previše” cipela u ormaru vrsta ovisnosti? Pitamo li žene koje su strast prema cipelama pretočile u kolekcionarski hobi, dobit ćemo odgovor koji ne trebamo, ali želimo čuti, dozvolu da se počastimo još jednim parom, onim koji mjesecima u online košarici čeka popust, ili barem poput rođendana valjan povod. Lijepe cipele lijepo je gledati, držati u ruci, diviti im se kao što se divi umjetničkim predmetima stilski i uredno posloženima na policama. Bome, ima cipela koje uistinu i jesu mala umjetnička djela, a čija vrijednost s vremenom čak može i rasti.

Nisam pitala stručne psihologe za mišljenje, ali poznajem osobe koje se kunu u terapeutski učinak kupnje novih cipela, a posebno su ljekovite one koje se dugo sanjaju. Kad ih konačno kupimo, cipele transcendentiraju. Prestaju biti običan odjevni predmet pretvarajući se u simbol postignuća. Na ovim iluzornim tezama spomenuti stručnjaci mogli bi zaraditi nekoliko dodatnih sati terapije. S druge strane, sigurna sam da bi se s nama pacijentima lijepo slagali oko erotičnosti i fetišizma jer moć cipela da pruže užitak, ali i bol čini ih jednim od najčešćih predmeta fetišizma.

Neumorne tvornice s Istoka pobjeđuju u utrci jeftinog opskrbljivanja stopala cijelog svijeta obućom, mijenjajući pravila igre te kvalitetu za količinu. U sjeni njihovog dima za pozicije se bore tvornice Zapada, dok stari majstori postolari sa svojim manufakturama u utrci više ni ne sudjeluju. U njihovim malim radnjama jedan je sasvim drukčiji svijet, u kojem čak i vrijeme ima drukčiji ritam. Uz opojne mirise ljepila i gume, snažne volje i snažnih ruku, postolari najfinije kože pretvaraju u najkvalitetniju obuću po mjeri i to na tradicionalan način uz pjesmu čekića, kliješta, čavlića, rašpi, noževa, igli i konca. Možda posao ne ide kao prije, no to ne umanjuje činjenicu da nam je taj zanat i dalje potreban. Ali tko još želi biti majstor Mrkonja?

U strukovne škole ove školske godine uvedena je modularna nastava najavljivana kao prava  reforma strukovnog obrazovanja. Poznajući palu narav hrvatskih reformi, struka je molila odgodu, doradu, fino poliranje odredbi. Ali tko struku pita? Zagrebačka Škola za modu i dizajn (ŠMID) te Gospodarska škola Čakovec (GŠČ) dugi niz godina učile su mlade obućarskom zanatu, no modularnom nastavom to je zanimanje iščezlo iz kurikuluma. Valjda više nije moderno biti obućar jer zamijenjen je s dizajnerima cipela i modnih dodataka te s kolegama modnim galanteristima. Dizajnirati cipelu, torbicu i remen danas je valjda isto. Što s izradom? Ah, trivija. U GŠČ-u ove školske godine zanat dizajnera cipela i modnih dodataka uči svega sedam učenika, dok u zagrebačkom ŠMID-u cijeli sektor kože broji njih 64. Zadržati učenike i usaditi im ljubav prema struci uvelike ovisi o entuzijazmu i trudu sjajnih nastavnika. Zahvaljujući njima, u školskim radionicama još uvijek nastaju originalni modeli modnih dodataka, a u te dodatke modularno se ugura i pokoji par cipela. Prema tome, je li biti postolar danas ludost ili genijalnost?

O cipelama te o postolarskom zanatu razgovarala sam s Mateom Budiselić, mladom šustericom koja je odlučila nastaviti ovaj obiteljski biznis. Uzela je u svoje ruke arhaične alate i savladala vještine izrade novih te popravke starih cipele. Jer kako je jednom izjavila slavna Marilyn Monroe: ”Give a girl the right shoes and she can conquer the world.”

Matea, znaš prepoznati kvalitetnu cipelu na prvi pogled. Kako onda u silnoj nekvalitetnoj ponudi odabireš obuću za sebe?

Razočaram se i bude mi žao kad pronađem cipele koje mi se baš jako sviđaju, a kvaliteta im je nikakva. Ne kupim ih sve i da dođu 20 eura. Iako, posebno u današnje vrijeme, cijena ne jamči kvalitetu.

Kad si već spomenula cijenu, gotovo je postao standard da cipele moraju biti skupe. Rijetko gdje se može pronaći dobre kožne cipele ispod 150 eura, a tu tek kreće ludilo cijena koje idu i do nekoliko tisuća eura.

Možda i možeš pronaći jeftine cipele, ali na što to sliči? S druge strane, bez obzira na to koliko stajale, gotovo sve nove cipele prije nošenja moraju prvo k nama postolarima na doradu. Iz tvornice izlaze plastičnih, ili u boljim slučajevima kožnih potplata i potpetica, zbog čega se u njima kliže, uništava ih to što upijaju vlagu, neugodno glasno lupkaju... Najveći problem novih tvorničkih cipela jesu nekvalitetni materijali, posebno nekvalitetna ljepila koja srozavaju kompletnu izradu. U startu treba računati da nove cipele po cijeni, primjerice, 200 eura zapravo stoje 230 eura jer ćete ih prvo nositi k nama.

Oko čega imate više posla – dorade novih cipela ili popravaka i obnove iznošenih?

Definitivno više dorađujemo nove. Rijetko tko danas cipele nosi godinama pa je obnavljanje i popravljanje takvih cipela tako također rijetkost. No kad nam netko donese par svojih omiljenih  starih cipela, mi ih vješto sredimo i vratimo im sjaj. Nekoć ljudi nisu imali puno pari cipela ili tenisica, a danas ih imamo svih modela i u svim bojama pa čim se jedne unište, jednostavno ih bacimo i kupimo još troje.

Ali vi pravi zanatlije još uvijek radite kvalitetne cipele koje traju godinama.

Naše cipele napravljene su tako da traju. Ručno i kvalitetno izrađene, može ih se nositi i po 10-15 godina, posebno ako ih svakih pet godina donesete na remont. Dugotrajnost nam ne ide u prilog. Tko bi danas nosio jedne cipele tako dugo?

Nisu li upravo zato na tvojim policama samo bezvremenski, klasični modeli cipela i čizama,  oni koji mogu ići pod ruku u svim sezonama i sa svakim trendom?

Klasika je klasika, a to posebno znaju i nose muškarci. Modu i trendove pratim, stalno gledam što ljudi sad nose. Puno ljudi eksperimentira s bojama, ludim krojevima i oblicima, ali su iznimno tražene ležerne cipele, modeli koji koketiraju s tenisicama. Ove sezone vratile su se na velika vrata klasične ženske mokasine – udobne, mekane, spojive sa svim modnim kombinacijama.

Dođu li Vam kupci u radionu sa slikom nekih dizajnerskih cipela i zahtjevom da napravite iste takve?

O da! Kad god možemo, napravimo cipele prema želji, odnosno najbliže tome.

Tko su češći kupci novih ručno rađenih cipela, muškarci ili žene?

Muškarci. Žene su kompliciranije, a to znam i po sebi. Muškarci traže jednostavne, a opet elegantne cipele za svaki dan, za posao. Nerijetko se klijentu svidi neki model, ali mora prvo razgovarati sa ženom. Onda se vrate zajedno pa krene novo razgledavanje i isprobavanje koje može potrajati satima bez da se išta kupi jer je žena neodlučna, ili joj se na kraju ipak ništa ne sviđa.

Stigli su hladni i mokri dani koji zahtijevaju prikladnu, dobro pripremljenu obuću i jaču njegu. Možeš li nam reći kako održavati cipele da bi preživjele kiše i zimu?

Već pri samoj kupnji, ako možete, birajte cipele koje su šivane. Koliko ste puta kupili zimske cipele koje su lijepljene pa je tijekom nošenja u njih prodrla voda ili snijeg, a noge su vam se smočile? Onda, da bi se brže osušile, često ih ostavite ispod radijatora pa vam otpadne potplat. Imajte na umu da tvornice danas koriste ljepila koja su razgradiva i koja “rade” pri nošenju, a vama jedne nove stoje u ormaru i po par godina bez da ih uopće nosite. Kad ih obujete, one će se raspasti. Tri su zlatna pravila održavanja: ako su mokre, ostaviti cipele da se dobro osuše; potom namazati ih specijaliziranom kremom i za kraj impregnirati. Česta je pogreška mazanje prevelikom količinom kreme. Bilo da je neutralna ili u boji cipela, dovoljna je samo mrvica od koje će dobiti i njegu i sjaj. Najbolji sjaj dobiva se kad pustite kremu da se upije nekih deset minuta te potom cipele ulaštite najlonskom čarapom. Višak kreme na cipelama samo će stvoriti talog, koji se mrvi kad je suh.

Velur, antilop ili brušena – što s ovom osjetljivijom vrstom kože?

Prvo dobro očistiti sirovom gumom ili klasičnom četkom te potom impregnirati. Dobro impregniranim cipelama ni kiša neće previše smetati. Ako su bile mokre, nakon sušenja cipele opet iščetkajte zato da se dlačice podignu. Ipak, ne preporučujem antilop kožu nositi u kišnim danima.

Jesi li i ti, poput nas laika, kupila cipele, lijepila flastere i trpila bolne žuljeve i natiske jer su ti se toliko svidjele da si odlučila zanemariti to što su tijesne, čak i broj manje? Koliko držanje na kalupu u tom slučaju može pomoći i je li za vjerovati prodavačicama kad nas uvjeravaju da će kožna cipela omekšati i raširiti se nošenjem?

Trpila sam više puta! Iako nema mog broja, želim baš te. Svi smo po tome slični. Često klijenti pitaju: “Možete li ih malo proširiti?” ili “Možete li ih malo produžiti?”. Cipela će se nošenjem razgaziti u širinu, tu kalup može malo pomoći, ali ako je kratka, pomoći nema. Iako, dok se cipela razgazi, već su žuljevi tu. Zna se dogoditi da peta ispada, a broj vam je dobar. To je zato što su cipele fiksne dok se guma ne prilagodi hodu i nozi. Dobro bi bilo malo cipele nositi, sat-dva po doma ili na poslu ako je moguće, prije onog pravog, dugotrajnog nošenja kako bi “proradile”.

Ne pomaže ni mlijeko za tijelo, led ili zamrzivač i tome slične mitske kućne čarolije?

Puno ovisi o vrsti i kvaliteti kože. Neki tvrde da im navedeno pomaže, no nisam sklona u to potpuno vjerovati, niti bih preporučila. Popularna metoda je obilno mazanje kremom NIVEA, ali tko će to očistiti i srediti cipele tako da opet dobro izgledaju nakon obilnog mazanja? Njezi cipela ne pridaje se dovoljno pažnje. Starije generacije vodile su računa o obući, svakodnevno je čistile,

mazale zaštitnim pastama, četkale, laštile. Danas ćete u šetnji gradom vidjeti sređene, našminkane, namirisane žene koje na cipelama doslovno imaju blata.

A štikle? Žene će za prave štikle otrpjeti velike bolove i skupu cijenu.

Koliko sam i sama takvih cipela nosila! Boli noga, bole zglobovi, žuljaju na prstima, žuljaju na peti jer cipela mora biti tvrda na tom dijelu. Pa lijepljenje prstiju prije obuvanja! Zar je cipela doista napravljena i skupo plaćena da bih ja sebi morala lijepiti flastere na prste i liječiti upale?

Postoje li udobne štikle?

Postoje. Ja sam ih napravila. Još kao klinka otišla sam u Split kod majstora Ledenka i naučila kako se rade dobre štikle. Napravila sam si baš onakve kakve sam htjela i bile su to najudobnije štikle koje sam ikad nosila.

Volimo modu, pratimo trendove, gradimo stil, a sve to bez dobrih cipela ne bi ni postojalo. Uz to što cipele mogu odrediti sve navedeno, one su predmet želja, strast i fetiš, a postolari nestaju poput dinosaura.

Mlade postolarstvo ne zanima, nema velikog interesa za školu. No i bez da se školuju, mlade generacije žele tople, mirišljave urede, lijepo uređene duge nokte i po mogućnosti prodavati maglu. Meni je ovo obiteljski biznis. Postolari su moji roditelji, brat je krenuo svojim putem, a ja sam završila arhitekturu. Ipak, odlučila sam uskočiti u posao i mogu reći da mi od njega jako lijepo živimo. Posao nije lagan, fizički je zahtjevan. Znaš li koliko je tu žuljeva, udaranja čekićem, konstantno lupanje dan za danom, rupica na rupicu da bi se proizvela cipela? Došao nam je nedavno mladić sa željom da bi htio učiti. Oduševljeno smo ga pozvali da odmah ostane u radioni, da sjedne i gleda za početak. Znaš li koliko je ostao? Tri dana i rekao da to nije za njega.

Kažeš da kao postolar možeš lijepo živjeti.

Da, da. Od samih popravaka čak se puno bolje živi negoli od izrade cipela. Popravci plaćaju režije, a izrada cipela je ljubav.

Ti si mlađa generacija koja će preuzeti posao. Tvoji roditelji imaju tebe, a kako ćeš se ti snaći?

Mama ide u mirovinu, a kad i tata ode, još uvijek ću imati naše ljude koji su sada s nama. Ne znam kako će biti, ali snaći ću se.

Koliko je uopće ljudi potrebno da bi se izradilo par cipela?

Dobro pitanje. To je proces koji zahtijeva četiri, pet ljudi. Jedan kroji, jedan šiva, pa jedan koji sastavlja i na kraju netko sve to mora finiširati.

I netko tko će prodati.

Da!

Foto: Kristina Josić