Natali Dizdar, dani ljeta, strast i sjeta

---

Ljeto je stvoreno za romantiku. Filmovi, glazba, proza, poezija dočaravaju nam to opušteno stanje u kojem se lako prepuštamo poljupcima s pogledom na more u vrućim noćima. Je li moć ljeta da budi romansu i želju, a uspavljuje strahove i kočnice? LJetne ljubavi možda neće trajati vječno, ali uspomene na njih hoće. Malo sanjarenja, nostalgije i čežnje začiniti će šarm sjećanja. Natali je cijeli album „Zadnji dan ljeta“ posvetila osjećajima koja se ljeti bude, a svojim čarobnim glasom obojala je priče koje čine da jedan jedini trenutak traje zauvijek.  

Otuđeni, usamljeni, željni pažnje i ljubavi, tako se opisuju suvremene žene i muškarci. Bi li rekla da je to istina? Jesu li to česti razlozi zbog koji klijenti traže psihološku pomoć?

Podloga kod svih koji se jave za psihoterapijski rad, bez obzira na to iz kojeg životnog konteksta dolaze, jest želja za povezivanjem, što znači da je ta veza negdje prekinuta te se traže neki novi načini adaptacije životu i svijetu oko sebe kako bi se ona ponovno uspostavila. Mislim da živimo u vrlo izazovnom, emancipiranom vremenu gdje su se tradicionalne uloge muškaraca i žena promijenile, a u toj smo se tranziciji prema nekoj novoj definiciji odnosa i uloga svi malo pogubili.

Potreba za povezivanjem nije nestala, no odnosi koji bi bili dugotrajni, uz sve izazove i nužne kompromise kao da nam ipak ne idu baš dobro.

Pa možda zato što se gubitkom tog „tradicionalnog“ momenta stvorio prostor slobode u kojem se čini kao da je sve moguće i na neki način dopušteno, a u realnosti nije baš tako. Dugotrajan odnos donosi lekcije koje se sporo uče, a mi živimo u vremenu u kojem je glavna figura brzina, pa se zato nekad čini lakše izaći iz odnosa i započeti novi nego raditi na njemu. Za neke je upravo to ono što im treba, ali za mnoge nije. Osim toga, društvene   mreže   su   izbrisale   značaj   privatnosti   i   intimnosti, što dodatno ruši naš sustav vrijednosti, a  stvara se i određen pritisak koji negativno utječe na našu psihu jer ljudi kroz njih promoviraju svoje „ispravne i besprijekorne živote“ koji u realnosti ne postoje.

Jesmo li uopće svjesni što sve veza znači i uključuje te jesmo li zapravo spremni na to?

Dobro pitanje. Puno toga ovisi kakav je tko i kakva je veza. Ima jedan super film na tu temu, poprilično ukorijenjen u sadašnji trenutak koji provocira ovu temu, naziva „Newness“. Preporučujem vam da ga pogledate kad ulovite vremena pa neću otkrivati previše. Na kraju je ipak najvažnije da smo u stanju pronalaziti načine kako se s osobom koju smo izabrali uvijek iznova povezivati.

Čini se kao da ne živimo baš u realnosti, nego u nekoj ružičastoj iluziji u kojoj veza nije dobra ako nije romantična i fotogenična. Susrećeš li se s takvim pogledima na svijet, na život u radu s ljudima? Što je uopće romantično?

Meni to često izgleda upravo tako kao što si opisala. Ljudi žive u polarnostima. Ili je crno, ili je bijelo. Jako je važno imati mišljenje o svemu, zauzimati stav, biti na nekoj strani. To je kompleks koji se rodio u ovom našem egocentričnom vremenu, a zbog kojeg se, u konačnici, udaljavamo jedni od drugih, ali i od sebe samih. Odrastanje znači otpuštanje starih uvjerenja, sistema po kojima živimo kako bi napravili mjesta za nove. Kako bi inače išta naučili o sebi, o drugima? Za mene je taj razvoj romantičan jer je poziv na ranjivost. A ako još imate nekog kraj sebe da vas kroz sve to drži, nema boljeg.

Ljeto je stvoreno za romantiku. Filmovi, glazba, proza, poezija opisuju to opušteno stanje u kom se lako prepuštamo romansama s pogledom na more u vrućim noćima. Je li to moć ljeta, da budi romansu i želju, a uspavljuje strahove i sve kočnice?

Slažem se. Sve smo to opisali na mom posljednjem albumu. Ljeto je magično.

Zaljubljujemo li se ljeti lakše i zašto? Imaju li naše godine ikakve veze s tim prepuštanjem?

Za mene je zaljubljenost s godinama samo još intenzivnija i slađa, a ljetne ljubavi se pamte zauvijek. Vjerojatno zato što čekamo, maštamo i planiramo ta tri mjeseca cijelu godinu, odlazimo na putovanja, lakše upoznajemo nove ljude, ulazimo u nove situacije i sve to sa minimalno odjeće na sebi.

Kako na naš mozak djeluje okolina - mirisi, zelenilo i plavetnilo, kreme za sunčanje s okusom kokosa, sladoledi koji se tope dok ih ližemo, noćno nebo okupano zvijezdama? Jesu li to mamci?

Meni se čini kao da ti imaš najbolju ideju o tome :)

Znači djeluju! Razlikuju li se obrasci po kojima odabiremo partnera u ljetnim romansama, od obrazaca kojima robujemo u svakodnevnom životu?

Mislim da ne. Možda se nekad lakše prepustiti jer smo svjesni ograničenosti  vremenom, tada se nalazimo izvan neke svoje zone komfora.

Kad osjetimo da smo privukli nečiju pažnju, da nas netko zainteresirano gleda, sviđa li nam se ta osoba automatski više?

A možda smo već unaprijed bili spremni za to da nam se nešto dogodi? Možda na plaži naručujemo koktele skenirajući okolinu s predumišljajem? Plaže i barovi su dobra platforma za poglede, iako ja nemam iskustvo da mi se netko s kim nisam progovorila ni riječ svidi „više“. Češće mi je iskustvo da mi se svidi „manje“, a u barovima je to obično kad krene razgovor.

Bilo da se radi o malom flertu, kraćoj romansi ili ozbiljnom zaljubljivanju, čini li se i tebi da ljeto miče inhibicije? Jednako pokleknu oženjeni, osobe u dugotrajnim vezama, slobodni i sve oni „it's complicated“ i situationship“ statusa?

Hmm... moguće, ali ne bi svu krivnju svalila na ljeto. Čini mi se da je rizičniji faktor ovaj spomenuti „predumišljaj“, intimna želja...

Postoji li možda određeni tip ljudi koji se lako, ili lakše upuštaju i nose s takvim emocijama, za razliku od nekih kojima je takva avantura nezamisliva, a ako se i upuste, požale?

Ako ćemo generalizirati, kladila bi se na muškarce, odnosno rekla bih da su biološki predodređeni za lakše upuštanje u takve avanture iako, naravno, postoje i obrnute situacije u kojima žene preuzimaju tu ulogu. Osim serijskih preljubnika, ne bih rekla da postoje određeni tipovi ljudi kojima je lakše, odnosno teže. Sve ovisi o odnosu iz kojeg dolaze, situaciji u kojoj se nalaze, motivima, spoju ljudi. Jedino je žaljenje možda više tipično za mlađe generacije i one sa „skromnijim“ ljubavnim iskustvom. Tu kad jednom padnu granice, nema kraja. To što opisuješ budi mi uspomene na srednju školu i faks. U odrasloj dobi, pretpostavljam da na godišnjem odmoru, što ćeš drugo nego otpustiti kočnice i biti spontan? Ja nemam godišnje odmore i živim jednim spontanijim nekonvencionalnijim životom od većine, ne razmišljam o ljetu na takav način, tj. svejedno mi je koje je godišnje doba u tom kontekstu.

Strast i spontanost ne funkcioniraju na isti način u dugim vezama. Na početku vlada veliko uzbuđenje, pa puno seksa dolazi prirodno. Ima li kakve veze s time kemija, instinkt i „ljetno stanje uma“?

Najviše ima veze to što se još ne poznajete dovoljno. Odnos se tek gradi, sve je novo i uzbudljivo, tražite formule u kojima najbolje funkcionirate. Ljetno stanje uma prirodno vezujemo za neke opuštajuće slike pa su nam takva i očekivanja, projekcije, a i ljetni planovi koje kreiramo. Samim razmišljanjem o tome već smo u drugačijem raspoloženju i otvoreniji za razne mogućnosti.

A možda je avantura bez obaveza, bez zadrški upravo ono što nam treba?

Što želimo i što nam treba nije nužno ista stvar. To obično pokaže vrijeme. A kad je je ljeto inspirativno, nije ni jesen loša za ponavljanje gradiva.

Što kada intenzivna romansa, postane veza na daljinu? Kako se nositi s pustinjom odvojenosti, nakon oaze strasti i bliskosti?

Veze na daljinu moja su specijalnost i jedino što mogu reći je - ne ponovilo se. Tranzicije su najteže, taj intenzitet sastanaka i rastanaka... Nije to za svakoga. Potrebno je puno otvorene komunikacije i povjerenja, strpljenja, poštovanja...

Jesu li „sezonske ljubavi“ neozbiljne?

A gle, ponekad jedan jedini trenutak traje zauvijek. Za mene nijedna ljubav nije neozbiljna.

Kako prihvatiti da ta luda emocija „pleše jedno ljeto“? 

Teško. Zato smo i napravili album „Zadnji dan ljeta“ kojim opisujemo nostalgiju i sjetu.

A slomljena srca? Kako se zaštiti od patnje i što očekivanja imaju s tim?

Svaki put kad se zaljubimo imamo neka očekivanja, projekcije. U to se zapravo zaljubljujemo - u neku ideju te osobe, ideju o nama samima. Oni koji se žele zaštiti od toga da ih netko povrijedi, štite se i od toga da ih netko dotakne. Sve ima svoju cijenu.

Što možemo naučiti od tih kratkotrajnih, ali ludo strastvenih iskustava?

Ovakvi odnosi obično otkriju pitanja u nama koja se možda do tada nismo usudili pitati. Nitko nas neće bolje isprovocirati da idemo tamo gdje još nismo bili, a možda ni htjeli ići od osobe kojoj se strastveno predajemo. Za to je svakako potrebna otvorenost, a spontanost je odraz mentalnog zdravlja. Kad god u nekom odnosu zaglibimo u rigidnost, pojavit će se i prilika za spontanost. Bilo ljeto ili zima. Puno toga ovisi o kontekstu. Svako iskustvo donosi nešto vrijedno, a na nama je hoćemo li tu vrijednost prepoznati. Po riječima Richarda Bacha, autora romana „Galeb Jonathan Livingston“:  „Tražimo probleme jer trebamo njihove darove“.

Intenzivni odnosi intenzivno nas mijenjaju?

Svaki novi kontakt nas mijenja. Kako prolazimo kroz nova iskustva, tako otpuštamo i stare identitete, radimo mjesta za nove. Nema natrag.

Snaga emocija protkana je u tvojim pjesmama ali i u izvedbama. Možemo li reći da su intenzivni osjećaji pogonsko gorivo?

Možemo. Iako, za mene fantazija ima najveću vrijednost kao inspiracija, ne mora se nužno realizirati.

...

Ljeto ima svoj kraj, već je oblačno

Pakiramo sve stvari, kud već prije

Cijelo ljeto prođe, kao kolovoz

Niko ni okrenuo se nije

Ne znam da li vidjet ću te ponovo

Ne želim nazad u grad

Ne želim nazad, u duboki hla

Drži me čvrsto na zadnji dan ljeta

Osjeti to što imamo sad

Šapni mi da mi samo glumimo kraj

Dok držiš me čvrsto, na zadnji dan ljeta

...

Foto: Mare Milin, Matea Smolčić Senčar